Ne može se vidjeti niti kupiti. Prijateljstvo je najljepša stvar koja te može snaći u planinama.

Prijateljstvo. Iskreno, uzajamno i harmonično.

Točnije, planine stvaraju savršene uvjete za sklapanje novih prijateljstava. S druge strane, stari, bliski odnosi oživljavaju zahvaljujući novim doživljajima kojima planine daju smisao.

Vrijedna prijateljstva daju osjećaj ispunjenosti, stabilnosti i razumijevanja. Trebaju nam u ovim užurbanim vremenima jer, iako smo u čestom kontaktu, rjeđe smo zajedno. Čak se i u znanstvenim krugovima sve češće govori o tome da kod ljudi raste osjećaj dugotrajne usamljenosti. Problem postaje toliko gorući da neke zemlje pokušavaju pronaći sustavna rješenja, jer dugotrajna usamljenost utječe na fizičko i mentalno zdravlje čovjeka.

Izlet u prirodu savršen je način za suočavanje s osjećajem usamljenosti, a ujedno i prilika za upoznavanje zanimljivih ljudi s kojima nas povezuju interesi. Ali jeste li se ikada zapitali zašto smo na planini jedni prema drugima bolji i tolerantniji, otvoreniji za odnose koji mogu trajati cijeli život?

Na ovo smo pitanje gledali očima Fera Mrázika, planinarskog vodiča, predsjednika volontera u Tatranskoj gorskoj službi (Tatranská horská služba) iambasadora slovačkog brenda Northfinderte Lucije Pružinske, psihologinje i psihoterapeutkinje.

Tako smo programirani da se na planini osjećamo dobro.

U vrtlogu svakodnevnih obaveza, briga i stresa teško je sklapati nova prijateljstva, iako bismo upravo tada najviše trebali neku prijateljsku dušu. Da bi prijateljstvo moglo nastati, potrebno je vrijeme, prostor i unutarnje raspoloženje. I upravo planine pružaju tu priliku. Omogućuju opuštanje, smirivanje, stjecanje distance, otvaranje prema drugim ljudima. Svi to imamo duboko u sebi. Naši preci također su se morali nositi sa stresom, strahom ili svakodnevnim banalnim brigama. Prije nego što su se pojavile sve industrije koje brinu o našoj dobrobiti, pružaju nam zabavu i čine da se osjećamo bolje, postojali su samo prekrasni vidici, zalasci sunca, mjesec i zvijezde, uz koje se moglo pronaći utjehu.

"Na planini naš um nije opterećen jer je u okruženju u kojem se osjeća prirodno. U svakodnevnom životu stalno upijamo i upijamo... Nove informacije, vijesti, hrpu nepotrebnih stvari. Ne znamo se isključiti i dati umu da odmori. Počeo sam intenzivnije planinariti s 15 godina. Teško je tada govoriti o nekoj zrelosti. Ali već tada sam počeo shvaćati da kad idem na planinu, svi moji problemi i brige ostaju dolje. Na planinu stiže samo životna esencija, lišena tereta, društvenih uloga, hijerarhija. Nije bez razloga što se u istočnjačkim kulturama kaže da samo mir može pročistiti mutnu vodu. Dolje upadamo u rutinu, često se fokusiramo na stvari koje su nam pred nosom i nedostaje nam perspektiva" – opisuje Fero.

Prema Luciji, priroda može ugodno stimulirati sva osjetila, a da pritom ne opterećuje um. Vraćamo mir koji nas ukotvljuje u stvarnost. Znanstvena istraživanja dokazuju da se tada snižava razina kortizola (hormona stresa) u organizmu.

U svakodnevnom životu teško se isključiti. Na poslu imamo popis zadataka koje treba obaviti, čiji smisao često ne shvaćamo ili nam nije jasan od samog početka. Filtriramo ogromne količine informacija, vijesti, telefonskih razgovora. A nakon posla opet upadamo u rutinu partnerskih, roditeljskih i drugih obaveza. Teško je pronaći prostor za druge ako nemamo dovoljno prostora za sebe.

Sve se mijenja tijekom uspona. Osjećamo se sigurno i imamo samo jedan cilj pred sobom. Nije važno je li to vrh, omiljeno sklonište, obrok ili prijeđenih par kilometara u obližnjoj šumi. Upravo tada je vrijeme kada možemo sve zaboraviti i otvoriti se drugim ljudima.

Daju nam osjetiti koliko smo mali.

U gradu je čovjek u središtu pažnje. Sve je prilagođeno našoj udobnosti, treba nam štedjeti vrijeme. Lako se snalazimo, uvijek imamo gdje se skloniti, a sigurno utočište doma je na dohvat ruke. A kad nam nešto od toga nedostaje, osjećamo napetost, stres, ljutnju. Stojeći na vrhu, vidimo u daljini kilometre planinskih lanaca, čujemo huk vodopada ili se divimo jezeru u kojem se ogledaju stijene i osjećamo oduševljenje.

Nešto slično, ali u ekstremnijem obliku, primijećeno je i kod astronauta koji promatraju Zemlju s njene orbite. Vide planetu punu života, okruženu tankim slojem atmosfere usred beskrajne praznine, što doslovno prevrće cijeli sustav vrijednosti. Slični osjećaji, samo u drugačijoj skali, mogu nas pratiti na planini.

"To je zanimljiva emocija koja ima transformacijski utjecaj na čovjeka, može promijeniti naše poimanje svijeta. Kad smo u blizini lijepih i zadivljujućih stvari, u odnosu na koje se više ne osjećamo tako velikima, dolazi do izražaja naše skromnije i poniznije ja" – uvjerava Lucia.

"Po mom mišljenju, nije slučajno da se svi samostani i hramovi, kamo ljudi odlaze meditirati, moliti i tražiti odgovore, nalaze upravo na planini" – dodaje Fero.

Ispituju nas i jačaju veze.

"Kada se ljudi nađu u situaciji opasnosti, kada je riječ o zdravlju ili životu, između njih nastaje vrlo jaka veza. Napuštamo svoju zonu udobnosti i pokazujemo svoj karakter, sposobnost odlučivanja, vještinu djelovanja, snalaženja u teškim situacijama. Tada zaista možemo vidjeti želimo li biti s takvom osobom ili smo spremni na daljnje izazove. Teška iskustva sigurno kalje ljude fizički i psihički, a istovremeno jačaju odnose" – primjećuje Fero.

Kako kaže, s godinama i iskustvom takve situacije uče i uzajamnoj empatiji. "U stanju smo nešto sagledati ne samo svojim očima, već i uživjeti se u drugu osobu. Postoje situacije koje mogu dugo ostati u čovjeku. S vremenom razvijamo sposobnost da kolegi, čak i nehotice, ne podsjećamo na situaciju koju još nije preradio. Nažalost, dogodi se da cijela grupa ne dođe natrag. To su iskustva koja nas obilježavaju. Empatija uči kako se ponašati prema drugoj osobi i što reći da se ne bi prizivala trauma" – objašnjava Fero.

Međutim, stvaranje međuljudskih veza ima i fiziološku podlogu. Za to je u velikoj mjeri zaslužan hormon oksitocin. "Ponekad nazivan i hormonom ljubavi, jer čini da između ljudi nastaju veze. Motivira nas da postupamo tako da se ljudi koji su nam bliski osjećaju sigurno s nama" – dopunjuje Lucia.

Mir koji pobjeđuje barijere.

U običnom životu svatko ima neku ulogu koju treba ispuniti, to može biti naše zanimanje, roditeljstvo, društveni angažman. "U prirodi ili na planini naše uloge nisu važne, razlike među ljudima se izglađuju ili postaju manje bitne. Može se reći da na planini svatko postaje Adam i Eva" – kaže Lucia.

To potvrđuju i riječi Fera. "Kad sam s klijentima na planini, vidim da društveni status, položaj i imovina gube na važnosti. Odjednom ljudi pokazuju svoje obično ja. Prvo sam Fero, a ti si Jožo. A tek kasnije sam direktor ili električar" – objašnjava.

Zato potiče ljude s kojima ide na planinarenje da si tepaju. "Ovdje smo svi slobodni, jednaki. Ali kad se sretnemo dolje, opet ću reći 'Dobar dan, gospodine direktore'. U većini slučajeva ovo pravilo funkcionira, ljudi ga prihvaćaju" – dodaje.

Također, razlike u svjetonazorima, prema njegovom mišljenju, vrijedi razmotriti kada imamo čist i miran um. "Nije bez razloga rečeno da se s nečim treba prespavati, dati nečemu vremena, pogledati na to svježim okom. Zahvaljujući tome stječemo distancu, reagiramo mirnije i bolje podnosimo kritiku ili drugačije mišljenje" – objašnjava Fero.

Lucia dodaje da čak i prevladavanje sukoba ili krize može doprinijeti stvaranju ili jačanju veza. "Kada potiskujemo probleme i dopuštamo im da rastu, s vremenom se počinjemo udaljavati jedni od drugih, gradimo barijeru. Tako se događa uglavnom u odnosima koji nam nisu važni. Ne moramo se odmah u svemu slagati, važno je pokazati interes. Na taj način dajemo signal da nam je na nekome stalo" – zaključuje Lucia.

A nama u Northfinderu je stalo da vi, zahvaljujući našoj odjeći, ugodno provodite vrijeme s prijateljima na planinarskim stazama, osjećate se udobno i sigurno.