Ne vidi se, ne može se kupiti. Prijateljstvo je najljepša stvar koju možete pronaći u planinama.

Prijateljstvo. Iskreno, uzajamno i uravnoteženo.

Točnije, planine nam nude sjajne uvjete da bi moglo nastati novo. Stara i snažna prijateljstva pak mogu ispuniti novim doživljajima, daju im sadržaj.

Potpuna prijateljstva nam daju osjećaj ispunjenosti, stabilnosti i razumijevanja. U užurbano vrijeme, gdje smo doduše više povezani, ali manje zajedno, potrebna su nam. Čak se i u znanstvenim krugovima sve više počinje govoriti o tome da među ljudima raste osjećaj dugotrajne osamljenosti. Taj problem počinje izlaziti na površinu toliko da se njegovim rješavanjem već neke države počinju baviti na nacionalnoj razini, jer dugotrajna osamljenost utječe i na fizičko i mentalno zdravlje ljudi.

Izlet u prirodu stoga je idealan način da ove osjećaje imamo više pod kontrolom, a istovremeno upoznamo zanimljive ljude sa sličnim interesima. Jeste li se već zapitali čime je to, da u planinama možemo biti jedni prema drugima ljubazniji, susretljiviji i stvarati veze koje mogu trajati cijeli život?

Na ovo pitanje smo pogledali očima Fera Mrázika, planinskog vodiča, predsjednika dobrovoljnog zbora Tatranske gorske službe i ambasadora slovačkog brenda Northfinder, i Lucie Pružinske, psihologinje i psihoterapeutkinje.

Programirani smo da se u planinama osjećamo dobro

U svakodnevnom kolobegu obaveza, briga i stresa teško nastaju nova prijateljstva, a upravo tada bi prijatelj u blizini dobro došao. Da bi prijateljstvo nastalo, potrebno je vrijeme, prostor i unutarnje postavljanje. A upravo to planine omogućuju. Popustiti, utišati se, odmaknuti se, otvoriti se drugima. Svatko to negdje duboko u sebi ima ukorijenjeno. Čak su i naši preci morali svakodnevno suočavati sa stresom, strahom ili svakodnevnim banalnim brigama. A dok nisu postojala cijela područja koja se brinu o našem osjećaju ugode i zabave, uvijek su postojali lijepi vidici, zalasci sunca, mjesec i zvijezde, pri kojima se um na trenutak odmara.

„U planinama je um neopterećen, u okruženju u kojem se osjeća prirodno. U životu tamo dolje, u dolini, neprestano skupljamo i skupljamo... nove informacije, vijesti, nepotrebnosti. Ne možemo samo tako ništa ne raditi i dopustiti umu mir. U planine sam počeo intenzivno ići oko 15. godine, u toj dobi se još daleko ne može govoriti o zrelosti. Ali već tada sam počeo shvaćati da su svi moji problemi i teret ostali negdje dolje. Gore sam dobivao samo neku životnu esenciju, očišćenu od sveg balasta, uloga, hijerarhija. Ne bez razloga se u istočnim kulturama kaže da se mutna voda pročisti samo u miru. Dolje smo u jednom kolobegu, često se fokusiramo samo na stvari neposredno pred nama i nedostaje nam nadzor,“ opisuje Fero.

Prema Luciinim riječima, priroda nam može ugodno stimulirati sva osjetila. Ali tako da naš mozak ne preopterećuju. Nalazimo se u mirnim situacijama koje nas smještaju u stvarnost. Znanost kaže da se smanjuje i razina kortizola (hormona povezanog sa stresom) u organizmu.

U svakodnevnom životu teško je potpuno isključiti. Na poslu imamo pred sobom popis zadataka koje treba obaviti, a u kojima često ne vidimo smisao, ili ga barem ne vidimo odmah. Filtriramo kvante informacija, vijesti, poziva. Nakon posla opet uskačemo u kolobeg svakodnevnih partnerskih, roditeljskih i drugih obaveza. Teško je stvoriti prostor za druge, ako ga nemamo dovoljno za sebe.

Sve se to, međutim, nakon malo uspona uzbrdo mijenja. Čovjek dođe u svoju zonu i ima pred sobom jedini cilj. I nije važno je li to vrh planine, omiljena planinarska kuća ili bife, ili barem nekoliko kilometara u staroj poznatoj šumici. Upravo tada, kada imamo prostor pustiti te stvari iz glave, možemo se otvoriti i drugima.

Dat će nam osjetiti koliko smo mali

U gradovima je čovjek središte. Sve je prilagođeno tako da nam bude što brže, udobnije. Lako se orijentiramo, imamo se gdje sakriti i sigurnost doma je uvijek na dohvat ruke. A kad nešto od toga nemamo, osjećamo napetost, stres, bijes. Kad čovjek stoji negdje na brdu, vidi u daljini kilometre planinskih lanaca, čuje huk vodopada ili gleda u jezero u kojem se odražavaju okolni vrhovi, osjeća divljenje.

Nešto slično, samo u ekstremnijem obliku, promatrano je i kod astronauta koji gledaju Zemlju s njene orbite. Vide planet prepun života, zaštićen tankim slojem atmosfere usred ogromne praznine, što može ozbiljno uzdrmati njihov sustav vrijednosti. Sličan doživljaj, samo u drugom mjerilu, možemo imati i u planinama.

„To je zanimljiva emocija koja na čovjeka ima transformacijske učinke, može mijenjati naš pogled na svijet. Kad se nađemo u blizini lijepih i ogromnih stvari, u odnosu na koje se više ne osjećamo tako veliki, počinje izlaziti na površinu naše skromnije i poniznije ja,“ kaže Lucia.

Po meni nije slučajno da su svi samostani i hramovi, kamo su ljudi išli meditirati, moliti se i tražiti odgovore, upravo u planinama,“ dodaje Fero.

Ispituju nas i jačaju veze

„Kad se s nekim nađete u teškoj situaciji, kad je riječ o zdravlju ili životu, to može stvoriti vrlo snažnu vezu. Tada svatko izlazi iz svoje zone udobnosti i pokazuje se njegova prava priroda, sposobnost odlučivanja i djelovanja, suočavanja s danom situacijom. Tada stvarno vidite želite li s tom osobom nastaviti dalje i hoćete li zajedno biti spremni poduzimati druge stvari. Teško iskustvo očvrsnut će ljude kako fizički, tako i mentalno, ali očvrsnut će i taj odnos među njima,“ kaže Fero.

S godinama i iskustvom, međutim, ove situacije prema njegovim riječima uče i međusobnoj empatiji. „Možete na teške stvari gledati ne samo svojim očima, već se učite više suosjećati i s drugima. Jer nastaju situacije koje netko može 'probaviti' vrlo dugo. Vremenom se kod vas razvije osjećaj da prijatelju, iako nesvjesno, ne podsjećate na stvari iz kojih se još uvijek nije izvukao. Ponekad se nažalost iz planina ne vrati cijela grupa. To su doživljaji koji čovjeka obilježe. Empatija vas nauči kako se u konkretnim situacijama ponašati prema danoj osobi, i što reći, da joj traumu nepotrebno ne ranite,“ objašnjava Fero.

Formiranje veza među ljudima, međutim, ima i fiziološko objašnjenje. Velikim dijelom za to je zaslužan hormon oksitocin. „Ponekad se naziva i hormonom ljubavi i uzrokuje i to da među ljudima lakše nastaju veze. Motivira nas da djelujemo u interesu sigurnosti i blagostanja ljudi koji su nam bliski,“ dopunjuje Lucie.

Mir koji ruši barijere

U svakodnevnom životu imamo svatko svoju ulogu, bilo da je to profesija, roditeljstvo ili angažiranje u poslovima. „U prirodi ili planinskom okruženju važnost tih uloga slabi, razlike među ljudima su odjednom manje, ili barem manje važne. Možda bi se moglo reći da smo u planinama svatko odjednom Adam i Eva,“ kaže Lucie.

Potvrđuju to i Ferova riječi. „Kad sam s klijentima u planinama, primjećujem da društveni položaj, funkcije i imovina idu u pozadinu. Odjednom su ljudi više u svom običnom ja. Ja sam Fero, ti si Jožo… i tek onda neki direktor ili električar,“ kaže.

Zato također potiče ljude koje prati, da mu tepaju. „Ovdje smo svi slobodni, ravnopravni. Onda kad vas sretnem u dolini, opet ću vam reći 'Dobar dan, gospodine direktore'. U većini slučajeva to funkcionira i ljudi su sposobni to prihvatiti,“ dodaje.

Čak se i razlike u mišljenjima prema njemu dobro obrađuju s čistom glavom i mirnim umom. „Ne bez razloga se kaže da trebam nešto 'prodisati', dati tome vremena i prostora, pustiti da odstoji. Čovjek tako dobije veći odmak, ima mirnije reakcije i također bolje uspije prihvatiti kritiku i pogled nekog drugog,“ objašnjava Fero.

Lucie dopunjuje da čak i uspješno rješavanje sukoba ili krizne situacije može među ljudima stvoriti ili ojačati međusobnu vezu. „Kad u sebi stvari gušimo i pustimo da polako vrije, s vremenom se počnemo od drugoga udaljavati, kopati među sobom jamu. Radimo to posebno u odnosima do kojih nam nije stalo. Ne moramo se odmah oko svega složiti, važan je iskazani interes. Time pokazujemo da nam je stalo jedno do drugoga,“ zaključuje Lucie.

A nama u Northfinderu je stalo do toga da zahvaljujući našoj odjeći u planinama imate s prijateljima mnogo ugodnih doživljaja, u udobnosti i sigurnosti.