Ne može se vidjeti, ne može se kupiti. Prijateljstvo je najljepša stvar koju možete pronaći u planinama.

Prijateljstvo. Iskreno, uzajamno i uravnoteženo

Preciznije rečeno, planine nam nude odlične uvjete da bi nova mogla nastati. Stara i snažna prijateljstva pak mogu biti ispunjena novim doživljajima, daju im sadržaj.

Potpuna prijateljstva nam daju osjećaj ispunjenosti, stabilnosti i razumijevanja. Trebamo ih u užurbanoj eri, gdje smo doduše više povezani, ali manje zajedno. Čak se i u znanstvenim krugovima sve više počinje govoriti o tome da među ljudima raste osjećaj dugotrajne osamljenosti. Ovaj problem postaje toliko izražen da se njegovim rješavanjem već neke države počinju baviti na nacionalnoj razini, jer dugotrajna osamljenost utječe i na fizičko i duševno zdravlje ljudi.

Izlet u prirodu je stoga odličan način da se ti osjećaji bolje svladaju, a istovremeno upoznaju zanimljivi ljudi sa sličnim interesima. No, jeste li se ikada zapitali zašto smo u planinama sposobni biti jedni prema drugima ljubazniji, susretljiviji i stvarati veze koje mogu trajati cijeli život?

Na ovo pitanje smo pogledali očima Fera Mrázika, planinskog vodiča, predsjednika dobrovoljnog zbora Tatranske gorske službe i ambasadora slovačkog brenda Northfinder, i Lucie Pružinske, psihologinje i psihoterapeutkinje.

Programirani smo da se u planinama osjećamo dobro

U svakodnevnom kolu obaveza, briga i stresa, teško nastaju nova prijateljstva, iako bi upravo tada dobro došao prijatelj u blizini. Da bi prijateljstvo nastalo, međutim, treba vremena, prostora i unutarnjeg stava. A upravo to planine omogućuju. Popustiti, utihnuti, odmaknuti se, otvoriti se drugima. Svako to ima ukorijenjeno negdje duboko u sebi. Čak su i naši davni preci morali svakodnevno suočavati sa stresom, strahom ili svakodnevnim banalnim brigama. A dok nisu postojale cijele grane koje se brinu o našem osjećaju ugode i zabave, uvijek su postojali lijepi vidici, zalasci sunca, mjesec i zvijezde, uz koje se misao na trenutak olakša.

“U planinama je um neopterećen, nalazi se u okruženju u kojem se osjeća prirodno. U životu tamo dolje, u dolini, neprestano skupljamo i skupljamo... Nove informacije, vijesti, nepotrebnosti. Ne možemo samo tako ništa ne raditi i dati umiru mira. U planine sam počeo intenzivno hodati oko 15. godine, u toj dobi se još daleko ne može govoriti o zrelosti. Ali već tada sam počeo shvaćati da su svi moji problemi i težina ostali negdje dolje. Gore je stigla samo neka životna esencija, očišćena od sveg balasta, uloga, hijerarhija. Nije uzalud u istočnim kulturama rečeno da se mutna voda čisti samo u miru. Dolje smo u jednom kolu, često se koncentriramo samo na stvari neposredno pred nama i nedostaje nam nadzor,” opisuje Fero.

Prema Luciinim riječima, priroda nam pak može na ugodan način stimulirati sva osjetila, ali tako da nisu preopterećujuća za naš mozak. Nalazimo se tako u mirnim situacijama koje nas smještaju u stvarnost. Znanost kaže da se smanjuje i razina kortizola (hormona povezanog sa stresom) u organizmu.

U običnom životu je teško potpuno isključiti. Na poslu imamo pred sobom popis zadataka koje treba ispuniti, a čiji smisao često ne vidimo, ili ga ne vidimo odmah. Filtriramo kvante informacija, vijesti, poziva. Nakon posla opet uskačemo u kolo svakodnevnih partnerskih, roditeljskih i drugih obaveza. Teško je stvoriti prostor za druge, ako ga nemamo dovoljno za sebe.

Sve se to međutim potpuno mijenja nakon trenutka uspona uzbrdo. Čovjek dođe u svoju zonu i ima pred sobom jedini cilj. I nije važno je li to vrh planine, omiljena planinarska kuća ili bife, ili barem nekoliko kilometara u staroj poznatoj šumici. Upravo tada, kada imamo prostor pustiti te stvari iz glave, sposobni smo se otvoriti i drugima.

Dat će nam osjetiti koliko smo mali

U gradovima je čovjek središte. Sve je prilagođeno tako da nam bude što brže, najudobnije. Lako se orijentiramo, imamo se gdje sakriti i sigurnost doma nikada nije daleko. A kada nešto od toga nemamo, osjećamo napetost, stres, gnjev. Kada međutim čovjek stoji negdje na brdu, vidi u daljini kilometre planinskih lanaca, čuje huk vodopada ili gleda u jezero u kojem se ogledaju okolni vrhovi, osjeća čuđenje.

Nešto slično, samo u ekstremnijem obliku, promatrano je i kod astronauta koji zemlju gledaju s njene orbite. Vide planet prepun života, zaštićen tankim slojem atmosfere usred ogromne praznine, što ih doslovno može potresti njihov sustav vrijednosti. Sličan doživljaj, samo u drugoj mjeri, možemo imati i u planinama.

“To je zanimljiva emocija koja na čovjeka ima transformativne učinke, može mijenjati naš pogled na svijet. Kada se nađemo u blizini lijepih i zadivljujućih stvari, u odnosu na koje se više ne osjećamo tako veliki, naše skromnije i poniznije ja izlazi na površinu,” kaže Lucia.

Po meni nije slučajnost da su svi samostani i hramovi, kamo su ljudi išli meditirati, moliti se i tražiti odgovore, upravo u planinama,” dodaje Fero.

Ispituju nas i jačaju veze

“Kada se s nekim nađete u teškoj situaciji, kada je riječ o zdravlju ili životu, to može stvoriti vrlo snažnu povezanost. Tada svatko izlazi iz svoje zone udobnosti i pokazuje se njegova prava narav, sposobnost odlučivanja i djelovanja, suočavanja sa situacijom. Tada ćete zaista vidjeti želite li s tom osobom nastaviti dalje i hoćete li zajedno biti spremni poduzimati daljnje stvari. Težak doživljaj očvrsnut će ljude i fizički i mentalno, ali očvrsnut će i odnos među njima,” kaže Fero.

S prirastanjem godina i iskustava međutim te situacije prema njegovim riječima uče i uzajamnoj empatiji. “Možete na teške stvari gledati ne samo svojim očima, već se učite više uživjeti i u druge. Jer postoje situacije koje netko može 'žvakati' vrlo dugo. Vremenom se kod vas razvije osjećaj da prijatelju, čak i nehotice, ne podsjetite na nešto iz čega se još uvijek nije izvukao. Ponekad se, nažalost, iz planina ne vrati cijela grupa. To su doživljaji koji čovjeka obilježe. Empatija vas nauči kako se u konkretnim situacijama prema danom čovjeku ponašati, i što reći, da mu traumu ne biste nepotrebno vraćali,” objašnjava Fero.

Formiranje veze među ljudima međutim ima i fiziološko objašnjenje. Velikim dijelom za to je zaslužan hormon oksitocin. “Ponekad se naziva i hormonom ljubavi, međutim uzrokuje i to da se među ljudima lakše stvaraju veze. Motivira nas da djelujemo u interesu sigurnosti i blagostanja ljudi koji su nam bliski,” dopunjuje Lucia.

Mir koji ruši barijere

U običnom životu imamo svatko svoju ulogu koja proizlazi bilo iz profesije, roditeljstva, angažmana. “U prirodi ili planinskom okruženju važnost tih uloga slabi, razlike među ljudima su odjednom manje, ili barem manje važne. Možda bi se moglo reći da smo u planinama svatko odjednom Adam i Eva,” kaže Lucia.

Potvrđuju to i Ferove riječi. “Kada sam s klijentima u planinama, primjećujem da društveni položaji, funkcije i imanja idu u drugi plan. Odjednom su ljudi više u svom običnom ja. Ja sam Fero, ti si Jožo,… tek onda sam neki direktor ili električar,” kaže.

Zato i potiče ljude koje prati, da mu tepaju. “Ovdje smo svi slobodni, ravnopravni. Onda kada vas sretnem u dolini, opet vam kažem 'Dobar dan, gospodine direktore'. U većini slučajeva to funkcionira i ljudi su sposobni to prihvatiti,” dodaje.

Čak je i razlike u mišljenjima prema njegovom mišljenju dobro obraditi s čistom glavom i mirnim umom. “Nije uzalud rečeno da trebam nešto 'predahnuti', dati tome vremena i prostora da legne, slegne se. Čovjek tako dobije više odmaka, ima mirnije reakcije i bolje će uspjeti prihvatiti kritiku i pogled drugoga,” objašnjava Fero.

Lucia dopunjuje da čak i uspješno rješavanje sukoba ili krizne situacije može među ljudima stvoriti ili ojačati uzajamnu vezu. “Kada u sebi stvari gušimo i dopuštamo da polako ključaju, s vremenom ćemo se početi udaljavati od drugoga, stvarati barijeru. To radimo najviše u odnosima do kojih nam nije stalo. Ne moramo se odmah oko svega složiti, važan je iskazani interes. Time pokazujemo da nam je stalo jedno do drugoga,” zaključuje Lucia.

A nama u Northfinderu je stalo da zahvaljujući našoj odjeći u planinama imate s prijateljima mnogo ugodnih doživljaja, u udobnosti i sigurnosti.